Dino Rađa umirovljeni je hrvatski košarkaš i jedan od petorice hrvatskih košarkaša u kući slave.
Dino je rođen u Splitu 24.04.1967. godine i upravo u Splitu je i započeo sa svojim košarkaškim počecima.
Košarka nije bila prvi i jedini sport kojim se Dino Rađa bavio u mladim danima, Dino se bavio i plivanjem, vaterpolom i rukometom.
Sa košarkom se Dino Rađa počeo baviti tek sa 15 godina i postigao zavidne rezultate sa prvim klubom Jugoplastikom, u Jugoslavenskoj i Hrvatskoj košarkaškoj reprezentaciji te naravno u NBA-u.
JUGOSLAVIJA I JUGOPLASTIKA
Prvi klub za koji je Dino Rađa 1987. godine zaigrao bila je legendarna Jugoplastika iz Splita današnji KK Split.
Zanimljiva činjenica je da je dvojac iz tog kluba i obojica Spličani završilo u kući slavnih u Americi.
To su Dino Rađa i Toni Kukoć i vrlo je upitno da li postoje još dvojica košarkaša iz tako “malog” grada koji su završili u kući slavnih.
Jugoplastika je vrlo brzo postala hrvatski Dream Team i dvije godine za redom 1988. i 1989. godine osvojili su naslov europskih klupskih prvaka.
U isto vrijeme Dino Rađa igrao je prvo za juniorsku jugoslavensku košarkašku reprezentaciju sa kojima je 1987. godine na Europskom prvenstvu u Ateni osvojio brončanu medalju.
Pod trenerskom palicom hrvatskog trenera Krešimira Ćošića u tadašnjoj reprezentaciji osim Dina Rađe iz Hrvatske su nastupili i pokojni Dražen Petrović, Aleksandar Petrović, Toni Kukoć, Stojan Vranković i Danko Cvjetičanin.
Iduće 1988. godine u Seulu su održane Olimpijske igre na kojima je tadašnja Jugoslavija nastupila sa muškom i ženskom reprezentacijom i oba dvije reprezentacije osvojile su srebrnu medalju.
Muška reprezentacija u finalu je izgubila od reprezentacije SSSR-a a od hrvatskih košarkaša nastupili su Dino Rađa, Dražen Petrović, Toni Kukoć, Stojan Vranković, Zoran Čutura, Danko Cvjetičanin i Franjo Arapović.
Ženska košarkaška reprezentacija je pak u finalu izgubila od Amerike a u reprezentaciji su bile i tri hrvatske košarkašice Žana Lelas, Kornelija Kvesić i Danira Nakić.
Sljedeće godine jugoslavenska muška košarkaška reprezentacija postiže još bolje rezultate na Europskom prvenstvu koje se održalo u Zagrebu.
Košarkaški Jugoslavije oslavili su zlatnu medalju a Dražen Petrović proglašen je MVP prvenstva.
PRVI POKUŠAJ ODLASKA U NBA
Krajem lipnja 1989. godine, 22-godišnjeg centra Dina Rađu vrbovali su Boston Celticsi u drugom krugu kao 40. izbor.
Dino Rađa je odmah javno izrazio spremnost da odmah ode u Boston ako ga za to očekuje dobra financijska ponuda i tako se pridruži kolegama Jugoslavenima Vladi Divcu, Draženu Petroviću i Žarku Paspalju, koji su također bili na putu za NBA to ljeto .
Međutim, na čelu s glavnim menadžerom kluba Josipom Bilićem, Jugoplastika je bila uporna da Dino Rađa neće biti pušten u Boston Celtics jer je sa njima imao potpisan ugovor do 1992. godine.
Cijeli slučaj brzo se pretvorio u višemjesečnu sagu koja se odigrala u jugoslavenskim medijima. Glavni trener kluba, Božidar Maljković, čak je javno pozvao Jugoslavenski košarkaški savez (KSJ) da usvoji zaštitnu politiku koja će sprječavati igrače mlađe od 26 godina da pređu u NBA momčadi.
Nakon nekoliko tjedana prepirki oko svog statusa, Dino Rađa je pokušao prisiliti Jugoplastiku na otkaz ugovora odlaskom u Ameriku početkom kolovoza 1989. godine.
Dino Rađa je tada potpisao jednogodišnji ugovor sa Boston Celticima koji je navodno vrijedio oko pola milijuna američkih dolara.
Nadalje, počeo je vježbati s timom u njihovim objektima za obuku na Sveučilištu Brandeis. Međutim, gledajući na situaciju kao na jasan slučaj krivotvorenja ugovora od strane Boston Celticsa i njegovog generalnog menadžera Jana Volka koji je tvrdio da je Rađin ugovor s Jugoplastikom bio amaterski i stoga neobvezujući, splitski klub Jugoplastika nije želio odustati od pravne borbe, prebacivši slučaj okružnom sudu Sjedinjenih Država za Distrikt Massachusetts i tražeći da spriječi Dina Rađu da igra za Celticse s obrazloženjem da je s njima imao valjan i pravno obvezujući ugovor.
Nakon saslušanja 26. rujna 1989. godine, sudac Douglas Woodlock presudio je u korist Jugoplastike dva dana kasnije, čime je spriječeno da Dino Rađa nastavi igrati za Boston Celticse.
Budući da je Dino Rađa fizički već bio u Bostonu, vraćanje u Jugoslaviju zahtijevalo je nekakav dogovor. Sredinom studenoga 1989. godine Jugoplastika i Celticsi dogovorili su se o uvjetima pod kojima se Dino Rađa vratio da završi sezonu 1989–1990 u Splitu prije nego što su prava na njegove usluge prenesena na Boston Celticse 1. lipnja 1990. Dogovor se usredotočio na to da su Celticsi platili neotkrivenu svotu novca Jugoplastiki, koja je zauzvrat pristala pustiti Dina Rađu dvije godine prije završetka ugovora.
Dino Rađa se tako vratio u Split u sezoni 1989–90. Iste sezone Jugoplastika je ponovno osvojila Jugoslavensku ligu, svoj treći uzastopni naslov državne domaće lige, kao i drugi uzastopni FIBA-in kup europskih prvaka. Unatoč uspjehu momčadi, kao što je ranije dogovoreno, Dino Rađa neće ostati u Splitu nakon lipnja 1990. godine, čime se odrekao šanse da ide na povijesni FIBA-in Kup europskih prvaka s tri uzastopne pobjede što je klub predvođen Tonijem Kukočem, postigao sljedeće godine.
VIRTUS RIM
U kolovozu 1990. godine, umjesto da odlazi u NBA kako je prethodno dogovoreno, Dino Rađa odlazi u Italiju, potpisujući ugovor s bogatim Virtusom Romom unatoč tome što je cijelo vrijeme tvrdio da se želio pridružiti Boston Celticima.
Promijenio je mišljenje nakon što mu je Virtus, ambiciozni i financijski stabilni klub kojeg financira prehrambena tvrtka Gruppo Ferruzzi, a sponzorirao ga je dnevni list Il Messaggero, dao ponudu za petogodišnji ugovor u rasponu od 15 do 18 milijuna američkih dolara.
Talijanske i jugoslavenske novine izvijestile su da je tadašnja godišnja plaća Dina Rađe u Virtusu, iznosila 3,6 milijardi lira te je bila viša od godišnje plaće nogometnih superzvijezda Diega Maradone i Roberta Baggia u Napoliju i Juventusu.
Boston Celticsi nisu inzistirali na tome da Dino Rađa poštuje svoju predanost prema njima, već su pustili dvadesettrogodišnjaka da ode u Virtus zauzvrat za neotkriveni iznos zadržavši svoja NBA prava. Navodno je dio razloga zbog kojeg se Boston nije puno borio kad je Dino Rađa iznenada odlučio potpisati ugovor s Virtusom bila sudska odluka protiv njih u srpnju 1990. nakon prijedloga Rađinog američkog agenta Marca Fleishera nakon što je stigla ponuda Virtusa. Iskoristivši administrativnu rupu Fleisher je tvrdio da je Rađin ugovor s Celticima kršio odredbu sporazuma između lige i NBA igrača koji je, između ostalog, rekao da se jednogodišnji ugovori ne mogu produžiti. Posebni službenik suda saslušao je slučaj i presudio u korist Dina Rađe, protiv Celticsa.
Istodobno s pravnom bitkom koju je njegov agent vodio oko budućnosti njegove klupske karijere, Dino Rađa je ljeto 1990. provodio s jugoslavenskom reprezentacijom u četveromjesečnom trening kampu FIBA-inih svjetskih prvenstava koji je uključivao i nastup na Igrama dobre volje 1990. u Seattlu, gdje je tada 23-godišnji Dino Rađa zadobio frakturu noge u posljednjoj utakmici protiv američke reprezentacije, isključujući ga sa Svjetskog prvenstva koje je započelo tjedan dana kasnije.
Dino Rađa je u Talijanskoj ligi prosječno postizao 17,9 bodova u svojoj prvoj sezoni. Europski sportski novinari proglasili su ga drugim najboljim europskim igračem te sezone, iza bivšeg suigrača i prijatelja Tonija Kukoča. Poboljšao je svoj bodovni prosjek svake sljedeće dvije sezone s rimskim klubom, u prosjeku postižući 20,3, odnosno 21,7 poena u Talijanskoj ligi.
1992. godine vodio je Virtus do europskog naslova FIBA Korać kupa.
BOSTON CELTICS
Dino Rađa se konačno pridružio Boston Celticsu u ljeto 1993. godine, potpisavši trogodišnji ugovor 9. srpnja 1993. godine, četiri godine nakon početnog interesa obje strane i poništenog ugovora iz 1989. godine.
Dino je igrao zajedno s Dee Brown, 40-godišnjim veteranom, Robertom Parishom i Rickom Foxom, i dvadesetšestogodišnji Rađa prosječno je bilježio 15,1 poen i 7,2 skoka u svojoj debitantskoj sezoni tijekom koje je zaradio 1,5 milijuna dolara. S rekordom u regularnoj sezoni od 32-50, Celticsi su propustili NBA doigravanje, završivši ukupno 10. u istočnoj konferenciji. Na kraju sezone, Dino Rađa je izabran za NBA All-Rookie Second Team, zajedno s Tonijem Kukočem, koji je upravo završio svoju početničku kampanju s Chicago Bullsima.
Početkom studenog 1994. godine, na početku svoje druge sezone s Boston Celticsima, Dino Rađa je tražio produljenje ugovora za svoj postojeći trogodišnji ugovor koji je isticao u ljeto 1996. Sa svojim agentom Markom Fleisherom uključen je u duge pregovore s ekipom Celticsa na čelu s Janom Volkom postignut je dogovor o dodavanju još tri godine postojećem ugovoru Dina Rađe, počevši od sezone 1996–1997.
Sezonu 1996./1997., Rađinu četvrtu godinu u Bostonu, obilježila je ozljeda lijevog koljena zbog koje je propustio 57 utakmica u regularnoj sezoni. U siječnju 1997. podvrgnut je artroskopskoj operaciji koljena. Celticsi su sezonu završili mrtvo-posljednji u svojoj diviziji, s rekordom 15–67, najgorim na istočnoj konferenciji, što je natjeralo trenersku promjenu na kraju sezone, a Rick Pitino je zamijenio M. L. Carra.
U lipnju 1997. propala je trgovina koja je trebala poslati tridesetogodišnjeg Dina Rađu u Philadelphia 76ers (u zamjenu za Clarencea Weatherspoona i Michaela Cagea). Zamjena je propala je kad je Dino Rađa pao na tjelesnom pregledu 24. srpnja 1997. godine.
Službenici 76ersa koji su pregledali Rađu utvrdili su da on nema hrskavicu u lijevom koljenu, procijenivši da jer mu je lijevo koljeno kost na kosti, ne može igrati četiri utakmice u šest dana. Celticsi su u početku osporili odluku 76ersa da ponište trgovinu, ali su brzo odustali od zahtjeva za arbitražom.
Rađi su ostale još tri godine jamčenog ugovora i, prema NBA propisima, ako bi opet pao na tjelesnom pregledu, Celticsi bi mu morali isplatiti cijelu preostalu plaću. Neuvjereni u Rađino fizičko stanje, Celticsi su odustali od pokušaja trgovanja, umjesto toga pristali su na otkup tri godine koje su ostale po njegovom ugovoru. Nakon otkupa, Boston Celticsi su se odrekli Dina Rađe 16. srpnja 1997. godine.
Tijekom svoje četiri sezone u Celticsu, Rađa je u regularnom dijelu postizao 16,7 poena i 8,4 skokova po utakmici. U NBA doigravanju, gdje je upisao samo jedan nastup s četiri odigrane utakmice, prosječno je bilježio 15,0 poena i 7,0 skokova po utakmici.
GRČKA I PANATHINAIKOS
Nakon neuspjele selidbe u Philadelphiju i nespremnosti Ricka Pitina da ga zadrži na popisu Boston Celticsa, Dino Rađa se vratio u Europu u srpnju 1997. godine, pridruživši se Panathinaikosu, bogatom i ambicioznom klubu koji su financirala braća Giannakopoulos (Pavlos i Thanasis) koji su stvorili svoj novac u farmaceutskoj industriji.
Za vlasnike Panathinaikosa završetak prethodne sezone 1996–1997 bez ikakvih trofeja a prethodu sezonu 1995–1996, osvojili i FIBA-inu Europsku ligu i Grčki kup smatran je neprihvatljivim, što je dovelo do velikih promjena u momčadi. Glavni trener momčadi Božidar Maljković (Rađin mentor iz splitskih dana) dobio je otkaz tijekom prethodne neuspješne sezone, dok je njegova privremena zamjena, Michalis Kokalis, dobio otkaz u ljeto 1997. godine kako bi ustupio mjesto novom glavnom treneru Slobodanu Subotiću. Uz Dina Rađu i trenera Subotića također je stigao 36-godišnji NBA veteran Byron Scott iz LA Lakersa.
4 GODINE 4 KLUBA
Dino Rađa je proveo dvije godine u Ateni, osvojivši dva prvenstva u grčkoj ligi, ali 1999. godine vratio se u rodnu Hrvatsku, gdje je igrao za Zadar.
Panathinaikos je napustio dijelom zbog svađe sa sinom predsjednika kluba, Dimitriosom Giannakopoulosom, u svlačionici nakon utakmice. Predsjednikov sin Dimitrios, navodno je psovao glavnog trenera momčadi Subotića, ali u to vrijeme Rađa nije znao da je osoba s kojom se svađao sin predsjednika kluba. Klub je napustio na kraju sezone, nakon pobjede u finalu grčke lige protiv Olympiakosa.
2000. godine vratio se u Grčku, pridruživši se dugogodišnjem suparniku Panathinaikosa, Olympiakosu, u neuspjelom pokušaju povratka prvenstva Grčke lige. S Olympiacosom je 16. listopada 2000. postigao prve bodove u EuroLeague natjecanju, pod novim formatom u kojem ga je vodila Basketball Euroleagua, u utakmici protiv Real Madrida.
Nakon Grčke Dino Rađa se opet vratio u Hrvatsku, pridruživši se Ciboni u sezoni 2001–2002.
Za kraj karijere 2003. godine Dino Rađa potpisao je jednogodišnji ugovor sa svojim rodnim Splitom te završio karijeru pobjedom u prvenstvu Hrvatske s prvom momčadi Split CO.
KLUPSKI NASLOVI DINA RAĐE
FIBA-in pobjednik kupa europskih prvaka 1988/1989 i 1989/1990
Osvajač FIBA Korać kupa 1991/1992
Trostruki osvajač Jugoslavenske lige 1987/1988, 1988/1989 i 1989/1990
Pobjednik Jugoslavenskog kupa 1989/1990
Dvostruki prvak Grčke lige 1997/1998 i 1998/1999
Dvostruki pobjednik Hrvatskog kupa 1999/2000 i 2000/2001
NAGRADE DINA RAĐE
FIBA kup europskih prvaka MVP finalna četvorka 1989.
Talijanski All-Star MVP igrač 1991.
Europski izbor FIBA-e: 50 najvećih igrača FIBA-e: 1991.
NBA All-Rookie druga momčad: 1994
3 × FIBA EuroStar: 1997, 1998, 1999
Finale grčke lige MVP 1998.
Hrvatski kup finalna četvorka MVP 2000.
Najbolji strijelac finala hrvatskog kupa 2000.
50 najvrijednijih igrača u Euroligi: 2008
OBITELJ DINA RAĐE
1985. godine kao osamnaestogodišnji igrač mlađeg sastava Jugoplastike Dino Rađa počeo je izlaziti s devetnaestogodišnjom Željanom iz Solina, košarkašicom ženskog kluba.
Par se vjenčao krajem ljeta 1990. u Vatrogasnom domu u Kaštel Sućurcu neposredno prije Rađinog preseljenja u Rim da igra za Virtus.
Iz tog braka 1997. godine Dino Rađa dobio je sina Duju.
Sredinom devedesetih iako u braku, Dino Rađa je započeo romantičnu vezu s pjevačicom i prvom pratiljom Miss Hrvatske 1995. Viktorijom Đonlić, veza koja je na kraju dovela do razvoda od njegove supruge.
Dino Rađa i Viktorija Đonlić oženili su se u kolovozu 2001. godine na jahti usidrenoj uz obalu Korčule s pjevačem Petrom Grašom kao svojim kumom.
2003. godine bračni par Rađa dobili su sina Roka, 2008. godine sina Niku.
Viktorija i Dino Rađa i dan danas su u sretnoj vezi.
