Legende Sporta

Hrvatske i svjetske legende sporta

Hrvatska

Žarko Dolinar

by

Ako je neki hrvatski sportaš bio svestran onda je to svakako bio naš pokojni stolnotenisač, doktor i znanstvenik Žarko Dolinar.

Stvarno ne znam da li je Hrvatska osim njega ikada imala takvu kombinaciju sportaša i znanstvenika kakav je bio Žarko.

Žarko Dolinar rođen je 03.07.1920. godine u Koprivnici u obitelji sudaca.

Majka Franjica bila je sudkinja dok je otac Jakob bio visoki sudac i vijećnik Banskog stola.

Gledajući genetsko stablo sve mi se čini da je Žarko Dolinar sportski gen nasljedio sa majčine strane a znanstveni gen sa očeve strane.

Braća majke Franjice, Krešimir Fridrih i Dragutin Karlek osnovali su 20.08.1912. godine Hrvatski sportski klub “Slaven” današnji NK Slaven Belupo iz Koprivnice.

Žarkov ujak Krešimir Fridrih bio je doktor prava, teniski prvak i reprezentativac u Davis Cupu i generalni direktor Pošte Banovine Hrvatske.

A drugi ujak Dragutin Karlek bio je nogometni reprezentativni vratar i vratar hokeja na ledu.

Žarko Dolinar još kao dječak seli iz Koprivnice 1934. godine u Novi Sad gdje se počinje baviti sportom.

Sljedeće 1935. godine seli u Ljubljanu da bi se sljedeće 1936. godine preselio u Zagreb.

Pohađao je gimnaziju u sva tri grada da bi 1948. godine diplomirao na Veterinarskom fakultetu u Zagrebu.



Na istom fakultetu je 11 godina kasnije 1959. godine Žarko Dolinar stekao doktorat znanosti iz anatomije, histologije i embriologije.

SPORTSKA KARIJERA

Žarko Dolinar svoj sportski početak započeo je u nogometu ali ga je sportska ozljeda okrenula u drugom smjeru. Žarko je slomio nogu i od dosade kući sjedečki počeo igrati neku vrstu stolnog tenisa.

Na stolu veličine 150cm “reketom” bez ručke najbrže daskom, nabijao je lopticu.

Upravo zbog ovog početka Žarko Dolinar cijelu svoju stolnotenisku karijeru igrao je na penhold grip način.

1939. godine Žarko Dolinar nastupio je na svjetskom prvenstvu u stolnom tenisu i osvojio treće mjesto i brončanu medalju.

Prvim nastupom Žarko Dolinar odmah je postao hrvatska legenda sporta za sva vremena.

Žarko Dolinar postao je prvi hrvat u povijesti koji je osvojio medalju na svjetskim prvenstvima.

Nakon bronce u Kairu Žarko je na svjetskom prvenstvu u Beču 1951. godine ponovo osvojio treće mjesto i brončanu medalju ali ovaj put momčadski.

1953. godine u mješovitim parovima na svjetskom prvenstvu u Bukureštu osvojio je drugo mjesto i srebrnu medalju.

Ipak nekako njegov najveći uspjeh stiže 1954. godine kada na svjetskom prvenstvu u Londonu osvaja naslov prvaka u paru sa Vilimom Harangozom.

Iduće godine na svjetskom prvenstvu u Utrechtu osvojio je srebrnu medalju pojedinačno i srebrnu medalju u parovima.



U svojoj sportskoj karijeri Žarko Dolinar nanizao je oko 30 trofeja sa međunarodnih natjecanja i turnira.

Žarko Dolinar prvi je hrvat koji je uspio osvojiti zlatnu, srebrnu i brončanu medalju sa svjetskih natjecanja i jedini hrvat kojem je to ikada uspjelo u stolnom tenisu.

ZNANSTVENA KARIJERA

Nakon 14 godina rada, 1962. godine Žarko Dolinar izbačen je sa Veterinarskog fakulteta u Zagrebu.

Sljedeće godine seli se u Basel u Švicarskoj gdje je na Medicinskom fakultetu habilitirao i bio čak 25 godina nastavnik.

Žarko Dolinar je također bio vicedirektor Anatomskog instituta te eskatedralni nastavnik.

I tu je bio širokog spektra pa se uz anatomiju bavio i citologijom, embriologijom, genetikom, histologijom i patologijom.

U periodu od 1969.-1985. godine bio je profesor Medicinskog fakulteta a u periodu od 1978.-1983. godine predavač na Stomatološkom fakultetu.

Čak i u ovom smjeru Žarko Dolinar skidao je rekorde pa je u periodu od 1976.-1982. bio švicarski rekorder po broju održanih predavanja u jednom semestru. Dok je norma bila 25-45 sati predavanja, Žarko je održavao 150 sati.

U Stockholmu 1967. godine osnovao je SCI savez bivših svjetskih klasa i YOKS federaciju koja je okupljala sportske veterane.

Žarko Dolinar je također bio prvi predsjednik Matice Hrvatske u Švicarskoj i FOHS fondacije za financiranje stipendija siromašnih hrvatskih studenata.

1989. godine začetnik je društva AMA Almae Matris Alumni Croaticae koje je povezivalo znastvenike iz domovine i inozemstva.

RATNI HEROJ

Žarko Dolinar sa svojim bratom Borisom tokom drugog svjetskog rata i četiri godine nezavisne države Hrvatske, pomogli su velikom broju Židova.

Pomogli su krivotvoriti putovnice i druge dokumente za više od 360 Židova koji su se na taj način spasili sigurne smrti.

Ustaše kada su saznali da braća pomažu Židovima ih nisu dirali ali sa uhitili oca i smjenili ga sa funkcije sudca.



1993. godine na inicijativu nekolicine preživjelih, braća Dolinar proglašeni su Pravednicima među narodima.

POLIGLOT I STRASTVENI KOLEKCIONAR 

Žarko Dolinar bio je vrlo društvena i svestrana osoba koja je bila omiljena i u društvu Nobelovaca, književnika, pjesnika ali i sportaša.

Tokom svog života Žarko je proputovao više od 150 zemlja Svijeta te je govorio čak 16 jezika.

Rekordima nikad kraja pa je Žarko Dolinar sa svoja tri doktorata i nositelj rekorda među vrhunskim sportašima. Vjerujem da i dan danas postoji malo svjetskih prvaka koji iza sebe imaju doktorat a kamo li tri doktorata.

Žarko Dolinar je također bio i strastveni kolekcionar čija zbirka bi danas mogla bez srama napuniti i nekoliko muzeja.

Žarko je imao najveću svjetsku zbirku autograma sa oko 77.000 autograma svjetski poznatih osoba.

U tom ogromnom broju autograma istaknuti ću samo neke poput Winstona Churchilla, Hitlera, Staljina, kraljice Elizabete II, Majke Tereze, Pape Pia XII, Charlie Chaplina, Sophie Loren ili pak hrvatskih ličnosti poput Augusta Šenoe, Ante Pavelića, Franje Tuđmana, Ratka Mačeka, Kardinala Alojzije Stepinca, biskupa Josipa Juraja Strossmayera i naravno mnoge druge.

Osim ove ogromne zbirke autograma Žarko Dolinar skupljao je i mnoge druge stvari pa je u svojoj kolekciji imao kolekciju od 1000 i više knjiga i kolekciju od 6500 aforizma.

Žarko Dolinar volio je i muziku pa je u kolekciji imao i nekih 2000 audio kazeta.

U kolekciji koja bi jedva stala u nekoliko šlepera nalazili su se još 600 umjetničkih slika, 1100 crteža među kojima i crtež od Picassa, pedesetak skulptura, 1800 znački, 2500 poštanskih maraka te zbirku od čak 600 nalivpera.

Žarko Dolinar volio je sakupljati i osobne stvari poznatih osoba pa je u kolekciji imao i rodni list Karla Marxa.



NAGRADE I PRIZNANJA

Nakon osvajanja zlatne medalje na svjetskom prvenstvu 1954. godine proglašen je za najboljeg sportaša Hrvatske i Jugoslavije.

Za period od 1946.-1956. bio je također proglašen sportašem desetljeća u Jugoslaviji.

1993. godine bio je najveću izraelsku nagradu za pomoć židovima tokom Holokausta “Pravednim među narodima” a 2002. godine dobitnik je hrvatske nagrade Franjo Bučar za životno djelo.

Žarko Dolinar počasni je građanin grada Bjelovara i Koprivnice a po njemu su nazvani i ulicu u Zagrebu i trg u Koprivnici.

Njemu u spomen se od 2007. godine održava međunarodni memorijalni stolnoteniski turnir veterana i veteranki “Dr. Žarko Dolinar”.

Nažalost 09.03.2003. u Baselu zauvijek nas je napustio Žarko Dolinar.

I da rezimiramo, Žarko Dolinar nije bio samo hrvatska sportska legenda već legenda svjetskog kova koja je ovaj svijet učinila zauvijek boljim i pustila trag za sva vremena.

Venio Losert

by

Venio Losert rođen je 25.07.1976. u Zavidovićima u Bosni i Hercegovini.

Iako je rođen u BiH, Venio Losert odrastao je u Slavonskom Brodu u Hrvatskoj.

Prije nego što se umirovio, Venio losert bio je rukometni vratar i sigurno jedan od najboljih i najtrofejnijih vratara Hrvatske muške seniorske reprezentacije.

Svoj rukometni početak započeo je u RK Slavoniji iz Slavonskog Broda.

Još davne 1995. godine bio je član Hrvatske muške seniorske rukometne reprezentacije koja je nastupila na svjetskom prvenstvu u Islandu i osvojila drugo mjesto i srebrnu medalju.



Rukometaši Hrvatske su tada u finalu izgubili od reprezentacije Francuske rezultatom 23:19.

Venio Losert bio je i član Hrvatske rukometne reprezentacije koja je osvojila zlatnu medalju na Olimpijskim igrama u Atlanti 1996. godine.

To je bila prva osvojena zlatna medalja na olimpijskim igrama za Hrvatsku od njenog osamostaljenja.

Venio Losert je bio član i muške rukometne reprezentacije koja je nastupila na olimpijskim igrama u Ateni 2004. gdje su ponovo potvrdili da su olimpijski prvaci i osvojili prvo mjesto te zlatnu medalju.

Nakon osvajanja zlata u Ateni iduće godine Hrvatska muška rukometna reprezentacija nastupila je na svjetskom prvenstvu u Tunisu 2005. godine.

Reprezentacija Hrvatske izgubila je u finalu od reprezentacije Španjolske rezultatom 40:34 pa su hrvatski rukometaši osvojili drugo mjesto i srebrnu medalju.

Nakon par godina svoju petu medalju Venio Losert u dresu hrvatske muške rukometne reprezentacije osvojio je na svjetskom prvenstvu u Hrvatskoj 2009. godine.

Nažalost hrvatski rukometaši izgubili su u finalu od francuza rezultatom 24:19 i osvojili drugo mjesto i srebrnu medalju.

2012. godine Venio Losert u dresu hrvatske muške reprezentacije osvojio je još dvije medalje ali i posljednje dvije.

Prvu medalju su hrvatski rukometaši osvojili na olimpijskim igrama u Londonu 2014. gdje su osvojili visoko treće mjesto i broncu.

Venio Losert imao je čast nositi zastavu na Olimpijskim igrama u Londonu 2012. godine.

Drugu i posljednju medalju, također brončanu, Venio Losert osvojio je na europskom prvenstvu u Srbiji.



Hrvatska reprezentacija izgubila je u polufinalu od reprezentacije Srbije ali su pobjedili reprezentaciju Španjolske i osvojili brončanu medalju.

Za hrvatsku mušku rukometnu Venio Losert nastupao je od 1995.-2014. godine i svakako je jedan od hrvatskih rukometaša se najviše nastupa čak 211.

IGRAČKA KARIJERA

Venio Losert sa rukometom kreće u RK Slavoniji da bi svoj prvi ozbiljan ugovor potpisao 1993. godine za RK Badel iz Zagreba.

Za Badel je Venio Losert igrao do 1999. godine i čak 16 puta su osvojili naslov prvaka.

Šest godina za redom Badel je osvajao hrvatsku ligu i hrvatski kup a čak četiri puta osvojili su Ligu prvaka 1995., 1997., 1998. i 1999. godine.

Nakon šest više nego odličnih godina u Zagrebu, Venio Losert seli u Španjolsku i potpisuje jednogodišnji ugovor sa Garbel Saragosse.

Istekom ugovora Venio Losert potpisuje novi jednogodišnji ugovor za španjolski rukometni klub Teka Cantabria.

Kako kažu treća sreća i njegov treći španjolski ugovor bio je za španjolski klub BM Granollers.

Tu se Venio zadržao tri godine od 2001.-2004. godine i sa njima 2002. godine osvojio EHF kup.

Istekom ugovora 2004. godine Venio Losert potpisao je novi jednogodišnji ugovor za španjolski klub Portland San Antonio.

Sa Portlandom Venio je te godine osvojio i španjolsku ligu i španjolski kup.

Sada je Venio Losert već zapeo mnogim španjolskim klubovima za oko pa ga je očito nekom dobrom ponudom na jednu sezonu 2005/2006 “uhvatio” rukometni klub CB Cangas.

Na kraju sezonu 2006. godine Venio Losert potpisuje novi ugovor ovaj put za veliku Barcelonu.

U Barceloni se Venio zadržao tri godine od 2006.-2009. godine.



2007. i 2009. Barcelona i Venio osvojili su Copa Del Rey i španjolski superkup.

U sezoni 2006/2007 i 2007/2008 Barcelona je također osvojila Pirinejsku ligu.

Nakon tri više nego dobre sezone u Barceloni, Venio Losert seli u Francusku i potpisuje novi ugovor za RK Creteil.

Očito se u Francuskoj baš i nije snašao pa istekom jednogodišnjeg ugovora sa Creteilom, vraća se u Španjolsku i potpisuje novi ugovor za Ademar Leon.

U Ademar Leonu se Venio Losert zadržao dvije godine pa je kratko 2012. igrao i za danski klub Kopenhagen.

2013. godine iz Danske Venio Losert seli u Poljsku i potpisuje jednogodišnji ugovor sa Vive Targi Kielce.

Svoju posljednju 2014. godinu Venio Losert odigrao je za francuski Montpellier i nakon toga se umirovio.

TRENERSKA KARIJERA

2016. godine Venio Losert počeo je sa redom kao trener mađarskog rukometnog kluba Veszprem čiju funkciju obavlja i danas.

Venio Losert bio je i trener mađarskim vratara na svjetskom prvenstvu u Egiptu 2021. godine.

Osim mađara Venio Losert bio je trener i hrvatske muške rukometne reprezentacije koja je nastupila 2016. godine na europskom prvenstvu u Poljskoj.



Reprezentacija Hrvatske izgubila je u polufinalu od reprezentacije Španjolske ali je pobjedom nad reprezentacijom Norveške osvojila treće mjesto i brončanu medalju.

Venio Losert osim brojnih medalja dvostruki je dobitnik državne nagrade za šport Franjo Bučar a 2008. godine u Slavonskom Brodu podignuta mu je spomen ploča kao najistaknutijem sportašu Slavonskog broda u njenoj povijesti.

Josip Pavić

by

Josip Pavić rođen je 15.01.1982. godine u Splitu i umirovljeni je hrvatski vaterpolist.

Josip je igrao na poziciji vratara i više puta je proglašen najboljim igračem i vratarom raznih prvenstva.

Prvi klub u kojem je započeo svoju vaterpolo karijeru bio je Jadran iz Splita.

Nakon VK Jadrana Josip Pavić seli u Zagreb i kreće igrati za VK Mladost iz Zagreba.

Ipak možda najveće rezultate postigao je kao vratar grčkog Olympiacosa za koje je igrao od 2015.-2019. godine.

Josip Pavić osim što je bio vratar bio je i kapetan Olympiacosa sa kojim su 2018. godine osvojili i ligu prvaka.

Osim osvajanja lige prvaka Josip Pavić uz sedmoricu drugih proglašen je najboljim igračem prvenstva.

Josip Pavić igrao je i za hrvatsku vaterpolo repezentaciju za koju je nastupio čak 76 puta.



Njegov početak u reprezentaciji bio je kao drugi vratar i već na svjetskom vaterpolo prvenstvu u Montrealu 2005. godine proglašen je najboljim vratarom prvenstva.

Svoju prvu medalju i to odmah zlatnu osvojio je sa hrvatskom vaterpolo reprezentacijom na svjetskom prvenstvu u Melbourne 2007. godine.

Iako je Josip Pavić i tada bio drugi vratar odigrao je nekoliko početnih utakmica sa više nego dobrim rezultatom.

2009. godine Hrvatska je branila naslov svjetskog prvaka na svjetskom prvenstvu u Rimu.

Hrvatska reprezentacija izgubila je u polufinalu od reprezentacije Srbije 12:11 ali su osvojili broncu pobjedivši Amerikance 8:6.

Iste godine u Podgorici je održana svjetska liga gdje je Hrvatska vaterpolo reprezentacija izgubila u finalu od domaćina Crne Gore i osvojila drugo mjesto i srebrnu medalju.

Na svjetskom prvenstvu u Šangaju 2011. godine, Josip Pavić sa reprezentacijom Hrvatske ponovo je osvojio brončanu medalju.

Hrvatska vaterpolo reprezentacija izgubila je od reprezentacije Italije u polufinalu ali su pobjedili Mađarsku 12:11 i osvojili broncu.

Za kraj godine Josip Pavić proglašen je Hrvatskim vaterpolistom godine.

Iduća 2012. godina je godina sa kojom je Josip Pavić postao hrvatska legenda sporta.

Hrvatska vaterpolo reprezentacija nastupila je na Olimpijskim igrama u Londonu i osvojila prvo mjesto i zlatnu medalju.

Osim osvojene zlatne medalje, Josip Pavić proglašen je i najboljim vaterpolistom na Olimpijskim igrama.

Isto tako drugu godinu za redom proglašen je Hrvatskim vaterpolistom godine.

Iako sve izgleda sjajno i bajno, upravo u to vrijeme Josip Pavić kao vratar VK Mladosti iz Zagreba punih 18 mjeseci nije primio plaću.



To je sportaš koji voli sport a ne samo novac pa je dočekao i spas koji je odradio gradonačelnik Zagreba Milan Bandić koji je na sličan način već spasio KK Cibonu.

Na svjetskom prvenstvu u Barceloni 2013. Hrvatska vaterpolo reprezentacija treći put za redom osvojila je treće mjesto i broncu.

Hrvatska vaterpolo reprezentacija izgubila je od Mađarske u polufinalu 11:10 ali su pobjedili reprezentaciju Italije 10:8 i osvojili treće mjesto i brončanu medalju.

Iste godine u Mersinu održane su Mediteranske igre na kojima su Josip Pavić i Hrvatska reprezentacija dominirali i osvojili prvo mjesto i zlatnu medalju.

2015. godine Josip Pavić sa Hrvatskom vaterpolo reprezentacijom nastupa na svjetskom prvenstvu u ruskom Kazanju i osvajaju drugo mjesto i srebrnu medalju.

Hrvatska je tada izgubila u finalu od Srbije sa ogromnom gol razlikom čak 11:4.

Posljednju medalju koju je Josip Pavić osvojio bila je srebrna medalja na Olimpijskim igrama u Rio De Janeiru 2016. godine.

Hrvatska vaterpolo reprezentacija tada je u finalu izgubila od reprezentacije Srbije rezultatom 11:7.

Na tim Olimpijskim igrama Josip Pavić nosio je Hrvatsku zastavu.

Punih 15 godina trajala je sportska karijera Josipa Pavića koji je zbog svojih obrana dobio i nadimak Hrvatska hobotnica.

Nakon Olimpijskih igra u Rio De Janeiru, u studenom 2016. godine Josip Pavić oprostio se od hrvatske vaterpolo reprezentacije i umirovio se kao sportaš.

Posljednja vijest je da je Josip Pavić postao savjetnik ministrice turizma i sporta Hrvatske Nikoline Brnjac.

Kako je doba korone, Josip Pavić radi probono jer zbog korona mjera država ne zapošljava nove radnike.



Lucija Zaninović

by

Lucija Zaninović je hrvatska taekwondašica rođena 26.06.1987. godine u Splitu.

Svakako valja istaknuti da Lucija ima sestru blizanku Anu Zaninović također taekwondašica, svjetska i europska prvakinja do 49kg ali nju ćemo odraditi u zasebnom tekstu.

Lucija Zaninović još od juniorskih dana članica je Taekwondo kluba Marjan iz Splita.

Još kao juniorka sa 16 godina 2003. godine osvojila je drugo mjesto na juniorskom Taekwondo prvenstvu Hrvatske i postala državna viceprvakinja do 49kg.

Već sljedeće godine na juniorskom Taekwondo prvenstvu Hrvatske osvojila je prvo mjesto i postala prvakinja Hrvatske.

Iste godine Lucija Zaninović nastupila je na Croatia Open i osvojila drugo mjesto i srebrnu medalju.

2005. godine Lucija Zaninović prelazi u seniore te osvaja dvije srebrne medalje.

Prvu srebrnu medalju osvojila je na seniorskom prvenstvu Hrvatske a drugu srebrnu medalju na Croatia Openu.



Sljedeće 2006. godine Lucija Zaninović osvaja prvo mjesto na seniorskom prvenstvu Hrvatske u taekwondou do 49kg, drugo mjesto na Austrian Openu, treće mjesto na German Openu u Bonnu i treće mjesto na svjetskom kupu u Bangkoku.

2007. godine nastupila je na svjetskom prvenstvu u Pekingu i osvojila visoko peto mjesto.

Iste godine Lucija Zaninović osvojila je prvo mjesto na prvenstvu Hrvatske, treće mjesto na Belgian Openu u Herentalsu, treće mjesto na Croatian Openu u Zagrebu te treće mjesto na German Openu.

2008. godine ponovo je osvojila prvenstvo Hrvatske ali je dodala još jednu zlatnu medalju u kolekciju osvojivši prvo mjesto na Austrian Openu u Innsbrucku.

Godinu je Lucija Zaninović završila sa još jednom srebrnom medaljom osvojivši drugo mjesto na Croatia Openu i brončanu medalju osvojivši treće mjesto na German Openu.

Dominacije Lucije Zaninović nastavlja se i sljedeće godine te četvrtu godinu za redom osvaja seniorsko prvenstvo u Taekwondou do 49kg.

Iduće 2010. godine po peti put za redom osvaja seniorsko prvenstvo u Taekwondou ali najveći njen uspjeh do tada postiže osvajanjem prvog mjesta i zlatne medalje na europskom seniorskom prvenstvu u St. Peterburgu.

To je bila jedna od boljih godina za Luciju jer je uz te dvije zlatne medalje osvojila još dvije zlatne i jednu srebrnu medalju.

Prvu zlatnu medalju osvojila je osvojivši Paris Open u Parizu a drugu zlatnu medalju osvojivši Dutch Open u Eindhovenu.

Posljednju, petu srebrnu medalju osvojila je drugim mjestom na Croatia Openu u Zagrebu.

Iduće 2011. godine Lucija Zaninović nastupila je na svjetskom prvenstvu u Koreji na kojem nije osvojila medalju ali je završila na visokom petom mjestu.

Ipak na Olimpijskim kvalifikacijama u Baku Azerbajdžanu osvojila je drugo mjesto a sestra Ana Zaninović treće mjesto.



Iste godine po šesti put za redom postala je prvakinja Hrvatske i osvojila još jednu zlatnu medalju.

Godinu Lucija Zaninović završava još brončanom medaljom osvojivši treće mjesto na US Openu u Austinu.

2012. godina je godina koja Luciju Zaninović podiže na novu razinu i postaje hrvatska legenda sporta.

Lucija nastupa na Olimpijskim igrama u Londonu i osvaja treće mjesto i brončanu medalju.

Ovoj hvalevrijednoj medalji Lucija Zaninović dodala je još zlatnu medalju osvojivši prvo mjesto na europskom prvenstvu u Manchesteru te zlatnu medalju osvojivši prvo mjesto na Belgium Openu u Gentu.

Ove tri medalje dobile su još dvije prijateljice za kolekciju jer je Lucija Zaninović bila treća na US Openu i Dutch Openu te osvojila još dvije brončane medalje.

Što reći nego legenda je rođena.

2013. godine ponovo osvaja prvenstvo Hrvatske dok na svjetskom prvenstvu u Meksiku osvaja treće mjesto i brončanu medalju.

Godinu je Lucija Zaninović završila sa još dvije zlatne medalje osvojivši prvo mjesto na Austria Openu u Innsbrucku i Swiss Openu u Lausanne.

Odlična hvalevrijedna medalje stiže sa europskog prvenstva u Baku 2014. gdje Lucija Zaninović osvaja prvo mjesto i postaje europska prvakinja.

Iste godina osvojila je još dvije zlatne medalje na Serbian Openu i Grand Prixu, srebrnu medalju osvojivši drugo mjesto na Luxor Openu u Egiptu te brončanu medalju osvojivši treće mjesto na Fujairah Openu u UAE.

Iduće 2015. godine Lucija Zaninović osvaja čak 9 medalja na raznim natjecanjima od toga tri zlatne (Egypt Open, Qatar Open i Military Games u Mungyeongu), jednu srebrnu i pet brončanih medalja.



2016. godina je posljednja godina u kojoj je Lucija Zaninović nastupala jer se sretno zaljubila i okrenula majčinstvu.

Lucija danas ima trogodišnjeg sina i jednogodišnju djevojčicu, bravo Lucija 🙂

Ipak svoju posljednju godinu (nadam se ne zauvijek) završila je osvajanjem prvog mjesta i zlatne medalje na Fujairah Openu, osvajanje drugog mjesta i srebrne medalje na Luxembourg Openu i trećeg mjesta i brončane medalje na europskom prvenstvu u Montreauxu.

Trenutna statistika Lucije Zaninović je 113 registriranih borbi od toga 78 pobjeda, postotak 69% pobjeda.

Igor Štimac

by

Igor Štimac umirovljeni je hrvatski obrambeni nogometaš i sadašnji trener reprezentacije Indije.

Igor je rođen 06.09.1967. godine u Metkoviću i svoje nogometne početke započeo je upravo u Metkoviću.

Nakon svojih početaka u NK Neretvi iz Metkovića, 1984. godine sa 17 godina krenuo je igrati za juniore NK Hajduk iz Splita.

Za juniore je igrao godinu dana, postao punoljetan i prelazi u seniore NK Hajduka.

Za NK Hajduk je igrao 7 godina, od 1985.-1992. godine, nastupio 64 puta i zabio tri gola.

U sezoni 1986/1987 bio je na posudbi u NK Dinamu iz Vinkovaca gdje je nastupio 31 put i zabio dva gola.

1987. godine nastupio je na svjetskom prvenstvu do 20 godina u Čileu gdje je tadašnja nogometna reprezentacija U20 osvojila prvo mjesto i zlatnu medalju.

Sa NK Hajdukom Igor Štimac osvojio je Kup Maršala Tita 1991. godine a 1992. godine bili su državni prvaci.



Svoju debitantnu utakmicu za hrvatsku nogometnu reprezentaciju odigrao je 22.12.1990. u Rijeci protiv reprezentacije Rumunjske.

Utakmica koja je završila pobjedom Hrvatske rezultatom 2:0.

Zanimljiva činjenica je da je posljednju utakmicu za hrvatsku nogometnu reprezentaciju odigrao također u Rijeci 13.02.2002. godine.

Hrvatska nogometna reprezentacija igrala je protiv reprezentacije Bugarske i utakmica je završila 0:0.

U tih 12 godina Igor Štimac je za hrvatsku reprezentaciju odigrao ukupno 53 utakmice i zabio dva gola.

1992. godine Igoru Štimcu se pružila odlična prilika i potpisao je dvogodišnji ugovor sa španjolskim klubom Cadiz.

Za španjolce je nastupio u 62 utakmice i zabio tri gola.

Nakon dvije godine provede u Španjolskoj, Igor Štimac vraća se u Hrvatsku i potpisuje novi jednogodišnji ugovor sa NK Hajdukom iz Splita.

Tokom te jedne sezone Igor Štimac nastupio je u 27 utakmica i zabio dva gola.

NK Hajduk je te sezone bio prvak Hrvatske a 1995. godine su osvojili i Hrvatski kup.

Sada se Igoru Štimcu pružila nova genijalna prilika, selidba u Englesku i potpisivanje novog ugovora za nogometni klub Derby Country.

Igor Štimac stigao je u Englesku 31.10.1995. godine a NK hajduk Split je za njegov transfer dobio 1.5 milijuna funti.

Još jedna zanimljiva činjenica je da je Igor Štimac na svojoj debitantskoj utakmici u gostima zabio svoj prvi gol ali je utakmica završila porazom 5:1.

Za engleze je Igor Štimac igrao od 1995.-1999. godine, nastupio u 84 utakmice i zabio 3 gola.



U periodu dok je bio u Engleskoj, Igor Štimac nastupio je sa hrvatskom nogometnom reprezentacijom na svjetskom prvenstvu u Francuskoj 1998. godine.

Hrvatska nogometna reprezentacija tada je napravila povijesni uspjeh, osvojili su treće mjesto i brončanu medalju.

Nakon skoro četiri godine u Derby Countryu 29.08.1999. godine prodan je engleskom nogometnom klubu West Ham United za 600.000 funti.

Za West Ham United Igor Štimac igrao je dvije sezone od 1999.-2001. godine, nastupio u 43 utakmice i zabio jedan gol.

Istekom dvogodišnjeg ugovora, Igor Štimac se vraća u Hrvatsku i po treći put u svojoj karijeri potpisuje ugovor sa NK Hajdukom iz Splita.

Sezona 2001/2002 u NK Hajduku je bila i njegova posljednja sezona nakon koje se umirovio.

Nakon profesionalne nogometne karijere Igor Štimac bio je neko vrijeme stručni komentator nogometnih utakmica HRT-a.

Od 2001.-2004. bio je u upravi NK Hajduka a 2007. kao predstavnik Hajduka bio je izabran za predsjednika udruge 1. HNL-a na dvije godine a nakon isteka postao je dopresjednik HNS-a.

2005. godine krenuo je sa trenerskom karijerom i bio trener i športski direktor NK Hajduka.

Nakon godine dana sa Hajdukom, 2006. godine trenirao je NK Cibaliu.



Nakon par godina pauze 14.09.2009. godine postao je trener NK Zagreba u sezoni 2009/2010.

Početkom 2012. godine Igor Štimac postao je izbornik hrvatske nogometne reprezentacije.

Štimac se nije baš najbolje snašao kao trener reprezentacije pa je nakon poraza od reprezentacije Škotske 15.10.2013. godine ali izborenog doigravanja za svjetsko prvenstvo u Brazilu, ponudio svoj izbornički mandat.

Davor Šuker kao predsjednik prihvatio je njegovu ostavku.

2015. godine Igor Štimac preuzeo je trenersku palicu od Miroslava Blaževića i postao novi trener NK Zadra.

Igor Štimac nije bio trener NK Zadra niti godinu jer već iste godine postaje novi trener iranskog nogometnog kluba Sepahan Isfahana.

U Iranu se Štimac zadržao godinu da bi 2016. godine postao novi trener Katarskog nogometnog kluba Al-Shahania na jednu sezonu.

Nakon dvogodišnje trenerske pauze, Igor Štimac postao je 2019. novi trener indijske nogometne reprezentacije.