Legende Sporta

Hrvatske i svjetske legende sporta

Hrvatska

Branko Skroče

by

Branko Skroče rođen je 17.05.1955. godine u Zadru i umirovljeni je hrvatski košarkaš.

Svoju košarkašku karijeru Branko Skroče odradio je 70.-ih i 80.-ih godina prošlog stoljeća pa je sve svoje najbolje rezultate odradio za reprezentaciju tadašnje Jugoslavije.

Branko Skroče igrao je na poziciji beka i niskog krila.

Svoju košarkašku karijeru kao rođeni zadranin, Branko Skroče započeo je u košarkaškom klubu Zadar.

I nakon toliko godina Branko Skroče još uvijek drži rekord kao drugi najbolji strijelac iz Zadra u povijesti prvenstva bivše Jugoslavije.



Prvo mjesto još uvijek drži još starija hrvatska košarkaška legenda Giuseppe Pino Giergio koji je na kraju osuđen na dvije godine zatvora zbog malverzacija kao direktor KK Zadar iz kojeg je izvukao čak 6 milijuna kuna.

Osim što je jedan od najboljih zadarskih košarkaša, Branko Skroče je čak tri puta bio najbolji strijelac prvenstva Jugoslavije u sezoni 1979/1980, 1980/1981 i 1983/1984.

Branko Skroče je svoju prvu medalju osvojio na Europskom prvenstvu U18 koje se održalo 1974. godine u Francuskoj.

Tadašnji košarkaški tim Jugoslavije osvojio je zlatnu medalju svladavši u finalu reprezentaciju Španjolske.

U timu osim Branka Skroče bili su i Goran Križnar, Boško Bosiočić, Rajko Žižić, Dušan Župančić, Aleksandar Paternost, Mladen Mohorović, Mihovil Nakić, Andro Knego, Darko Fabulić, Zoran Gavrilović, Ratko Radovanović i trener Bogdan Tanjević.

Nakon Europskog prvenstva Branko Skroče postaje punoljetan i prelazi igrati iz mlađeg tima u seniorski tim reprezentacije Jugoslavije.

1978. godine u Filipinima je održano svjetsko prvenstvo u košarci na kojem su košarkaši jugoslavenske reprezentacije briljirali te u finalu svaladali tadašnji SSSR.

Jugoslavija je osvojila zlatnu medalju a sami košarkaši jugoslavenske repezentacije postali su svjetski prvaci.



Za tadašnju reprezentaciju od hrvata igrali su Branko Skroče, Željko Jerkov, Andro Knego i Duje Krstulović.

Nakon zlatne medalje na juniorskom svjetskom prvenstvu i zlatne medalje na Svjetskom prvenstvu u Filipinima, Branko Skroče u svoju kolekciju dodao je i treću zlatnu medalju, ovaj put olimpijsku.

1980. godine u Moskvi su održane Olimpijske igre na kojima su nastupili muška i ženska košarkaška reprezentacija Jugoslavije i oba tima su se okitila medaljama.

Muška reprezentacija je u finalu svladala reprezentaciju Italije i osvojila zlatnu medalju dok je ženska reprezentacija izgubila u polufinalu i osvojila treće mjesto i brončanu medalju.

Muški tim činili su Andro Knego, Dragan Kićanović, Rajko Žižić, Mihovil Nakić, Željko Jerkov, Branko Skroče, Zoran Slavnić, Krešimir Ćosić, Ratko Radovanović, Duje Krstulović, Drazen Dalipagić i Mirza Delibašić.

U muškom timu igralo je čak pet hrvata dok su u ženskom timu igrale su samo dvije hrvatice, Mira Bjedov i Sanja Ožegović.

Sljedeće 1981. godine u Češkoj je održano Europsko prvenstvo u košarci.

Reprezentacija Jugoslavije u finalu je izgubila od reprezentacije SSSR-a pa su tako postali viceprvaci i osvojili srebrnu medalju.



Ovo je bila četvrta i zadnja medalja koju je Branko Skroče osvojio u dresu Jugoslavije.

Sa tri zlatne medalje, dva puta svjetski prvaci i olimpijski prvaci te europski viceprvaci, po mom osobnom mišljenju Branko Skroče jedan je od najboljih hrvatskih košarkaša svih vremena.

Sasvim zasluženo da ga uvrstim u hrvatske sportske legende.

Iako umirovljen kao profesionalni košarkaš, Branko Skroče je cijeli život u svijetu košarke, zadnjih par godina kao sportski direktor KK Zadar.

Anton Stipančić

by

Antun Stipančić zvani Tova rođen je 18.05.1949. godine u Dugoj Resi i jedan je od najboljih hrvatskih stolnotenisača u povijesti ovog sporta.

Bio je višestruki državni prvak bivše Jugoslavije a u paru sa Dragutinom Šurbekom i višestruki europski prvak, prvak svijeta 1979. godine i doprvak svijeta 1975. godine u pojedinačnoj konkurenciji.

S pravom je Anton Stipančić dobio naziv zlatna ljevica hrvatskog sporta.

POČETAK KARIJERE

Sreća u nesreći za Antona Stipančića krenula je od samog rođenja.

Antun se rodio kao najstariji sin trojice braće u siromašnoj obitelji gdje je majka bila domaćica a otac domar u nogometnom klubu pa je obitelj dobila mali i vlažan stan unutar nogometnog stadiona.

Unutar stadiona nalazila se i dvorana za stolni tenis STK Duga Resa u kojoj su krajem 1950-ih nekolicina zaljubljenika u sport među kojima Josip Trupković, Dragutin Vrana i Josip Stojković zarazili male dugorešane stolnim tenisom.



Već nakon kratkog vremena Antun Stipančić pokazao je velik talent za stolni tenis i mnogi su dolazili u dvoranu gledati malog stolnotenisača kojeg su vrlo brzo prozvali čudom od djeteta.

Sa samo 12 godina 1961. godine Antun Stipančić postao je pionirski prvak na prvenstvu podsaveza Karlovca a par mjeseci kasnije bio je najbolji na turniru na Ribnjaku u Zagrebu.

Sa svojih 16 godina Anton Stipančić pokazao je ogroman talent i nije dugo trebalo da dobije poziv u reprezentaciju tadašnje Jugoslavije.

1966. Antun Stipančić pristupio je reprezentaciji i sudjelovao na europskom prvenstvu u Londonu i osvojio broncu momčadski.

Iste godine na omladinskom prvenstvu u Mađarskoj osvojio je u mješanom paru zlato sa Mirjanom Resler i srebro u paru sa Zlatkom Čordašem.

1968. godine u lyonu održano je europsko prvenstvo gdje se Antun Stipančić okitio sa čak dvije medalje.

Prvu brončanu medalju osvojio je momčadski sa Šurbekom a drugu zlatnu medalju u paru sa Edvardom Veckom, iznenadni par na prvenstvu koji nikada zajedno nije ni trenirao.

Sljedeće 1969. godine u Munchenu je održano svjetsko prvenstvo na kojem Anton Stipančić momčadski sa Dragutinom Šurbekom i Zlatkom Čordašem osvaja svoju prvu brončanu medalju sa svjetskih prvenstva.

Odličan nastup Antuna Stipančića nastavio se i sljedeće godine na Europskom prvenstvu koje se održalo u Moskvi.



Momčadski Antun Stipančić, Dragutin Šurbek i Zlatko Čordaš osvojili su visoko drugo mjesto i srebrnu medalju a par Stipančić/Šurbek osvojili su visoko prvo mjesto i postali Europski prvaci što je Antunu Stipančiću bilo već drugi put na 1968. godine u Lyonu u paru sa Čordašem.

PROFESIONALNA KARIJERA

Tokom ljeta 1970. godine Antun Stipančić seli u Zagreb i prelazi iz svog matičnog kluba Pamučna industrija u GSTK Vjesnik.

Antun je tada izjavio da se preselio u drugi klub jer u svom nije imao adekvatnog sparing partnera dok su za GSTK Vjesnik tada već igrali njemu itekako poznati i kvalitetni igrači Dragutin Šurbek i Zlatko Čordaš.

Zlatni trojac 1971. godine nastupio je na Svjetskom prvenstvu u Nagoyi gdje su momčadski Stipančić/Šurbek/Čordaš osvojili visoko treće mjesto i osvojili brončanu medalju.

Antun Stipančić na svjetskom prvenstvu u Nagoyi nastupio je i u mješovitim parovima te sa Marijom Alexandru osvojio visoko drugo mjesto i srebrnu medalju.

Iduće godine u Zagrebu je održan turnir top 12 na kojem je Antun Stipančić briljirao i osvojio visoko prvo mjesto.

Iste 1972. godine održano je i Europsko prvenstvo na kojem Antun Stipančić momčadski sa Dragutinom Šurbekom i Zlatkom Čordašem osvaja visoko drugo mjesto i srebrnu medalju.

Na istom prvenstvu Anton Stipančić osvojio je pojedinačno i treće mjesto te brončanu medalju.

U Zagrebu 1972. godine održano je i Europsko prvenstvo top 12 na kojem Antun Stipančić osvaja prvo mjesto.



U sezoni 1972/1973 GSTK Vjesnik po prvi put u povijesti osvaja Kup Europskih prvaka.

Iduće godine u Sarajevu je održano Svjetsko prvenstvo na kojem je Antun Stipančić opet briljirao i osvojio pojedinačno visoko treće mjesto i brončanu medalju.

U Sarajevu je Antun osvojio još jednu brončanu medalju ovaj put u paru sa Dragutinom Šurbekom.

Na Euopskom prvenstvu top 12 održanom u Boblingenu Anton osvaja treće mjesto.

Za kraj, sezonu 1973/1974 GSTK Vjesnik završava ponovnim osvajanjem Kupa Europskih prvaka, drugu sezonu za redom.

1974. godine održano je Europsko prvenstvo u Novom Sadu gdje je Antun Stipančić osvojio čak dvije medalje.

Prvu brončanu medalju osvojio je u momčadski sa Šurbekom i Čordašem a drugu brončanu medalju u paru sa Šurbekom.

Iduće 1975. godine Antun Stipančić nastupio je na Svjetskom prvenstvu u Kalkuti gdje se okitio sa čak tri medalje.

Prvu srebrnu medalju osvojio je momčadski sa Dragutinom Šurbekom i Zlatkom Čordašem, drugu također srebrnu medalju osvojio je pojedinačno i treću također srebrnu medalju osvojio je u paru sa Dragutinom Šurbekom.

Godinu završavaju trećim za redom osvajanjem Kupa Europskih prvaka sa GSTK Vjesnikom.

Također Anton Stipančić nastupa i na Europskom prvenstvu top 12 u Beču gdje osvaja visoko drugo mjesto.



1976. godine Antun Stipančić nastupa na Europskom prvenstvu u Pragu i momčadski sa Šurbekom i Jurčićem osvaja visoko prvo mjesto i zlatnu medalju.

Drugu medalju i to brončanu osvaja u parovima sa Dragutinom Šurbekom a čak treću medalju i to ni više ni manje nego zlatnu medalju osvaja u mješovitim parovima sa jugoslavenkom mađarskog porijekla Eržebet Palatinuš.

Iduće godine u Birminghamu na Svjetskom prvenstvu u paru sa Dragutinom Šurbekom, Anton Stipančić osvaja treće mjesto i brončanu medalju.

1978. godine Anton Stipančić nastupio je na Europskom prvenstvu u Duisburgu i osvojio treće mjesto i brončanu medalju pojedinačno.

Iduće godine na tapetu je Svjetsko prvenstvo koje se održalo u Pyongyangu i napokon stiže prva zlatna medalja u paru sa Dragutinom Šurbekom.

Nakon dvije bronce i srebra u parovima sa svjetskih prvenstva, napokon su Anton Stipančić i Dragutin Šurbek postali prvaci svijeta.

1980. godine održano je u Bernu europsko prvenstvo na kojem Anton Stipančić u paru sa Dragutinom Šurbekom osvaja drugo mjesto i srebrnu medalju a u mješovitim parovima sa Eržebet Palatinuš osvaja treće mjesto i brončanu medalju.

Nastup na Svjetskom prvenstvu u Novom Sadu 1981. godine donosi Antunu posljednju osvojenu medalju, brončanu medalju u paru sa Dragutinom Šurbekom.

U cijeloj svojoj karijeri Antun Stipančić osvojio je ukupno 27 medalja, 11 medalja na svjetskim prvenstvima i 16 medalja na europskim prvenstvima.

Uz to treba dodati da je čak 48 puta bio pobjednik na međunarodnim turnirima u raznim kategorijarama.

Anton Stipančić je puno desetljeće žario i palio u svijetu stolnog tenisa, rušio svjetske prvake i s pravom je zaslužio da postane hrvatska legenda stolnog tenisa.

Nažalost u samo 42. godini života, Antun Stipančić iznenada je preminuo u Zagrebu.



Silvio Marić

by

Silvio Marić umirovljeni je hrvatski nogometaš koji je igrao na poziciji ofenzivni vezni.

Rođen 20.03.1975. godine u Zagrebu, Silvio Marić započeo je svoje nogometne početke još u mlađim uzrastima igrajući za NK Metalac iz Siska i NK Lokomotivu iz Zagreba.

Silvio Marić započeo je profesionalnu karijeru u zagrebačkom Dinamu 1992. godine.

Za Dinamo je Silvio Marić igrao od 1992.-1999. godine, nastupio u 91. utakmici i zabio 28 golova.

1994. godine na kratko je bio u posudbi u Segesti gdje je nastupio u devet utakmica i zabio jedan pogodak.

Sa Dinamom je Silvio Marić osvojio četiri prvenstva Hrvatske za redom u sezoni 1995/1996, 1996/1997, 1997/1998, 1998/1999 te tri puta za redom su osvojili Kup Hrvatske 1996., 1997., 1998. godine.



U jesen 1998. nastupio je za zagrebački Dinamo na svih njihovih šest utakmica u skupinama u UEFA-inoj Ligi prvaka i osigurao sebi prelazak u engleski klub Newcastle United.

4. veljače 1999. godine dovršen je transfer a naknada je bila čak 5,8 milijuna američkih dolara.

U Premier ligi je debitirao za Newcastle United 10. ožujka 1999. godine protiv Nottingham Forest.

U Newcastle Unitedu, Silvio Marić bio je prvi hrvatski igrač koji se pojavio u finalu FA kupa.

Ušao je kao zamjena u porazu od Manchester Uniteda 2: 0 u finalu 1999. godine. Tijekom finala, s Newcastleom koji je zaostajao 2: 0, Marić je slabo pucao pored stative a bio je izuzetno dobro postavljen za pogodak. To bi bio neki sažetak njegove karijere u Newcastleu općenito.

Međutim, dvaput je zabio za Newcastle u njihovoj kampanji Kupa UEFA 1999-2000, kada je protiv Züricha zabio gol na domaćem terenu i u gostima.

Silvio Marić nikada se nije nametnuo kao redoviti igrač i nakon 23 nastupa u Premier ligi bez postignutog gola prešao je u portugalski klub Porto 2000. godine.

Nakon što je odigrao jednu sezonu za Porto gdje također nikada nije postao dio prve postave, Silvio Marić vratio se prvi put u zagrebački Dinamo.

U Dinamu se Silvio Marić zadržao dvije sezone od 2001.-2003. godine, nastupio u 33 utakmice i zabio 12 golova.

Silvio Marić sa Dinamom osvojio je Prvenstvo hrvatske u sezoni 2002/2003 i 2002. godine osvojili su Kup Hrvatske.



Nakon dvije sezone u Dinamu, Silvio Marić ponovno je krenuo u inozemstvo i potpisao za grčki klub Panathinaikos 2003. godine.

U Grčkoj je Silvio Marić proveo dvije sezone u Panathinaikosu i devet puta nastupio u UEFA-inoj Ligi prvaka za klub, prije nego što se vratio u zagrebački Dinamo 2005. godine.

2005. godine potpisao je novi dvogodišnji ugovor sa NK Dinamom.

Međutim njegova uloga u momčadi se u velikoj mjeri smanjila i uglavnom se pojavljivao kao zamjena, pa je Silvio Marić otkazao ugovor na kraju sezone 2005–2006 i tako završio svoju igračku karijeru.

U svoja tri ugovora s Dinamom nastupio je u ukupno 146 ligaških utakmica i postigao 41 gol.

REPREZENTATIVNA KARIJERA

U periodu od 1994.-1997. godine Silvio Marić nastupao je u dresu mlađih uzrasta U21 Hrvatske nogometne reprezentacije.

Za mlade je Silvio Marić odigrao 20 utakmica i zabio osam golova.

Od 1997.-2002. godine Silvio Marić odigrao je za Hrvatsku nogometnu reprezentaciju 19 utakmica i zabio jedan gol.

Silvio Marić je za hrvatsku reprezentaciju debitirao na međunarodnoj sceni 30. travnja 1997. godine u kvalifikacijskoj utakmici za FIFA-in svjetski kup protiv Grčke 1998. godine, a svoj prvi međunarodni pogodak postigao je u svojoj drugoj utakmici protiv Bosne i Hercegovine 6. rujna 1997. godine.

Silvio Marić je također bio član Hrvatske nogometne reprezentacije koja je osvojila brončanu medalju na Svjetskom prvenstvu u Francuskoj 1998. godine.

Zbog tog iznimnog rezultata 1998. godine dobio je i nagradu za šport Franjo Bučar.

Njegov posljednji nastup u hrvatskoj reprezentaciji imao je 12. listopada 2002. u drugoj kvalifikacijskoj utakmici za Euro 2004, koju su na gostovanju izgubili s 2: 0 od Bugarske.



Andro Knego

by

Andro Knego umirovljeni je hrvatski košarkaš koji je sa reprezentacijom tadašnje Jugoslavije osvojio čak šest medalja.

Rođen u Dubrovniku 21. listopada 1956. godine, Andro Knego je vjerovatno i danas najtrofejniji i najbolji dubrovački košarkaš ikada.

Nažalost tokom domovinskog rata agresori su mu opljačkali kuću u Konavlama i ukrali sve osvojene trofeje.

Žalosna priča ali ipak uspjeh i uspomene mu nikada nitko neće moći ukrasti.

Kako to većinom bude, Andro Knego je svoje košarkaške početke započeo 70.-ih godina prošlog stoljeća u košarkaškom klubu Dubrovnik.

Tadašnji trener jugoslavenske reprezentacije hrvatskog porijekla Mirko Novosel, nakon što je izborio odlazak na Olimpijske igre u Montrealu 1976. godine, pozvao je Andra Knegu da se priključi reprezentaciji.

Mladi Andro Knego iskoristio je taj poziv i priliku što se na kraju ispostavila prekretnica u njegovoj karijeri.

Olimpijske igre u Montralu 1976. godine posebne su po tome što su po prvi puta na Olimpijskim igrama nastupile i ženske košarkašice.

U tadašnjoj košarkaškoj reprezentaciji Jugoslavije osim Andra Knega i izbornika Mirka Novosela, nastupili su još košarkaši hrvatskog porijekla Vinko Jelovac, Željko Jerkov, Krešimir Ćosić i Damir Šolman.

Košarkaška reprezentacija bez poraza stigla je preko tadašnjeg SSSR-a do finala gdje su ih porazili Amerikanci.

Amerika je tada osvojila zlatnu medalju, Jugoslavija srebrnu medalju i SSSR brončanu medalju.



Sa samo 20 godina Andro Knego osvojio je svoju prvu srebrnu olimpijsku medalju.

Nakon odličnog nastupa na olimpijskim igrama, Andro Knego primio je novu priliku a to je potpisivanje novog ugovora sa košarkaškim klubom Cibona iz Zagreba.

Tako je Andro Knego 1977. godine doselio u Zagreb i potpisao za Cibonu za koju je na kraju igrao čak pola od svoje dvadesetogodišnje igračke karijere.

Iduće godine košarkaška reprezentacija Jugoslavije nastupila je na Svjetskom prvenstvu u Filipinima 1978. godine.

Reprezentaciju je i dalje vodio izbornik Mirko Novosel a svoju pozivnicu je opet dobio i Andro Knego.

Osim Andra Knega od hrvatskih košarkaša nastupili su još Krešimir Ćosić, Željko Jerkov, Duje Krstulović i Branko Skroče.

Košarkaška reprezentacija Jugoslavije do finala stigla je bez poraza.

U finalu su se susreli sa reprezentacijom SSSR-a i to je bila najnapetija utakmica cijelog svjetskog prvenstva.

Poluvrijeme utakmice završilo je rezultatom 41:41 a sama utakmica opet neriješenim rezultatom 73:73.

Utakmica se nastavila produžetkom i završila pobjedom reprezentacije Jugoslavije rezultatom 82:81.

Svojoj srebrnoj olimpijskoj medalji Andro Knego je sada dodao i zlatnu medalju sa svjetskog prvenstva.

Nakon olimpijskog zlata novi uspjeh Andro Knego imao je u Ciboni sa kojom je u sezoni 1979./1980. osvojio Kup Jugoslavije.

Četiri godine nakon osvajanja srebrne medalje na Olimpijskim igrama u Montrealu održane su nove Olimpijske igre u Moskvi.

Te Olimpijske igre su također bile “posebne” jer su čak 64 zemlje otkazale dolazak na olimpijske igre među kojima vodeća Amerika.

Povod bojkotiranja olimpijskih igara bio je rat SSSR-a sa Afganistanom.

Pustimo politiku i vratimo se na košarku i nastup Jugoslavenske reprezentacije na Olimpijskim igrama u Moskvi.

Reprezentacija Jugoslavije nanizala je osam pobjeda u isto toliko utakmica i stigla do osvajanja olimpijskog zlata.

U sezoni 1979/1980 Andro Knego u dresu Cibone stigli su do finala Kupa Radivoja Koraća gdje su izgubili od talijanskog kluba Arrigoni.

Od svibnja do lipnja 1981. u tadašnjoj Čehoslovačkoj održala se Europsko prvenstvo na kojem je reprezentacija Jugoslavije osvojila 2. mjesto.

Košarkaška reprezentacija Jugoslavije izgubila je u finalu od reprezentacije SSSR-a.

Uz Andra Knega od hrvatskih košarkaša nastupili su još Krešimir Ćosić, Branko Skroče, Željko Poljak i Petar Popović.

U sezoni 1981/1982 Andro Knego u dresu KK Cibone osvojio je Kup pobjednika kupova današnji Eurokup.

Pobjednički niz se nastavio tokom cijele godine pa je Cibona postala i prvak Jugoslavije i osvojila kup.

U kolovozu 1982. godine u Kolumbiji se održalo Svjetsko košarkaško prvenstvo na kojem je reprezentacija Jugoslavije osvojila 3. mjesto i brončanu medalju.

Ovo je za Andra Knega bila peta medalja ali ne i posljednja.



Posljednju i šestu medalju Andro Knego osvojio je na olimpijskim igrama u Los Angelesu 1984. godine.

Andro Knego i jugoslavenska reprezentacija osvojili su treće mjesto i brončanu medalju.

Iako posljednja medalja u dresu reprezentacije, Andro Knego je sa Cibonom u sezoni 1984/1985 osvojio Kup Europskih prvaka.

U finalu su pobjedili Real Madrid što je rezultiralo prekidom ugovora za Cibonu i jednogodišnjim ugovorom za KK Caja Madrid.

Istekom jednogodišnjeg ugovora sa španjolcima, Andro Knego se vraća u Hrvatsku i ponovo potpisuje ugovor sa Cibonom.

Tokom sezone 1986/1987 Cibona je osvojila Kup pobjednika kupova pobjedivši u finalu talijanski klub Scavolini.

To je bio prvi nastup Cibone na kupu i osvojili su ga.

Završetkom jednogodišnjeg ugovora sa Cibonom, Andro Knego potpisao je novi ugovor za talijanski klub Montecatini za kojeg je igrao do 1990. godine.

1990. godine ponovo se vraća u Zagreb i potpisuje novi ugovor za Cibonu.

Za Cibonu je igrao dvije sezone a 1992. postali su prvo pobjednici nove hrvatske nacionalne lige.

Sada već u 36. godini života, Andro Knego odlučio je otići u mirovinu.

U 40. godini života Andro Knego se odlučio vratiti na parket i potpisuje ugovor za austrijski WBC Wels.



Istekom sezone ipak se odlučio umiroviti i ovaj put je to bilo za stalno.

Početkom 2010. godine kada je Cibona grcala u dugovima, Andro Knego preuzeo je vodstvo Cibone. Ipak ta “ljubav” je kratko trajala, do studenog iste godine.

Andro Knego jednom je prilikom izjavio da je Cibonu u tom teškom trenutku preuzeo iz poštovanja premu klubu koji mu je toliko toga pružio u prošlosti.

Ivica Kostelić

by

Ivica Kostelić rođen je 23.11.1979. godine u Zagrebu i umirovljena je hrvatska skijaška legenda.

Ivica je također stariji brat jedne od najboljih skijašica svijeta danas umirovljena skijašica Janica Kostelić.

Janici i Ivici od malih nogi trener bio otac Ante Kostelić dok su mu u kasnijim danima u trenizima pomagali i kondicijski trener Tomislav Krstičević i Christian Ghedina jedan od najbolji talijanskih skijaša.

Kako to već sa kvalitetnim sportašima budu u mirovini, tako je i Ivica Kostelić danas jedan od trenera hrvatske alpske reprezentacije.

Ivica Kostelić počeo se baviti skijanjem od malih nogu i svoju prvu pobjedu ostvario je na dječjem međunarodnom natjecanju u Slovačkoj. Natjecanje je bilo u sezoni 1991/1992 i osvojivši prvo mjesto u veleslalomu, po prvi puta od osamostaljenja Hrvatske dizala se Hrvatska zastava i svirala himna Lijepa Naša. Već kao 12 godišnji klinac, Ivica Kostelić ušao je u povijest hrvatskog sporta.

Dvije godine kasnije na istom mjestu ponovio je isti rezultat, opet osvojio prvo mjesto u veleslalomu.

Osim slovačkog Vratni Ricky, Ivica Kostelić odlične rezultate imao je u Sloveniji na Loka Pokalu, Trofeo Topolino u talijanskom gradu Folgarida, Zlatni Pinocchio u talijanskom gradu Abetone i La Scara u francuskom gradu Val D’Isere.



Nakon odličnih rezultata na dječjim natjecanjima Ivica Kostelić prešao je u juniore i nastavio sa dobrim rezultatima. Kao jedan od najmlađih skijaša i sudionika na svjetskom juniorskom prvenstvu u austrijskom Schladmingu, Ivica Kostelić 1997. godine osvojio je brončanu medalju u kombinaciji.

Sljedeće godine Ivica Kostelić nastupom u Cortini D’Ampezzo došao je do svoje prve ozljede. Ivici je puknuo ligament zbog kojeg je morao propustiti nastup na Zimskim olimpijskim igrama.

Iako ozljeda ligamenta nije bila teška ozljeda, Ivica Kostelić je na početku 1999. godine na Svjetskom juniorskom prvenstvu u Beaver Creeku u Americi odletio u ogradu i ponovo su mu popucali ligamenti.

Uz mnogo rada i muka Ivica Kostelić ipak je tu sezonu uspio odraditi do kraja. Uz ozljede bio je jedini skijaš na svijetu koji je imao bodove iz svih FIS natjecanja u četiri discipline.

Godinu je okrunio pobjedom u superveleslalomu u Lake Louisu ali kao ureknuto mjesto u Beaver Creeku ponovo mu je donjela novu ozljedu ligamenta. Zbog ove ozljede morao je propustiti sezonu 1999/2000 i 2000. godine imao je dvije operacije u Americi.

Nakon operacije u sezoni 2000/2001 Ivica Kostelić se ponovo vraća na staze i osvaja bodove u slalomu i veleslalomu. Unatoč ozljedi Ivica Kostelić završava sezonu sa najviše FIS bodova u svojoj karijeri.

Sezonu 2001/2002 Ivica Kostelić započinje vrlo dobro i već u siječnju sakuplja prve bodove u slalomu. Osvojio je 24. mjesto u Wengenu i 23. mjesto Schladmingu. U Schladmingu je također odradio svoj najbolji rezultat u karijeri, završivši drugu utrku sa 11. vremenom.

Samo tjedan dana kasnije na treningu u austrijskom Innerkremsu, Ivica Kostelić teško je ozljedio koljeno. Zbog ozljede prednjeg križnog ligamenta i meniska Ivica ponovo odlazi na operaciju i rehabilitaciju.

U travnju 2001. godine Ivica Kostelić opet započinje sa treninzima i pripremama za sezonu 2001/2002.



Sezona 2001/2002 započela je vrlo dobro i Ivica Kostelić osvaja 1. mjesto u slalomu u Aspenu. Osim što je osvojio prvo mjesto, tom pobjedom Ivica Kostelić dan danas drži svjetski skijaški rekord. Ivica je u drugu utrku krenuo se brojem 64 i nikada niti jedan skijaš u povijesti skijanje nije pobjedio sa tako velikim startnim brojem.

Još dva slaloma je Ivica Kostelić osvojio u sezoni 2001/2002 i još tri puta završio u top tri. U završnici u Flachau pobjedio je amerikanca Bode Millera i postao ukupni pobjednik slaloma u Svjetskom kupu i osvaja svoj prvi mali kristalni globus.

Ivica Kostelić nastupa na Zimskim olimpijskim igrama u Salt Lake Cityu ali bez nekih većih rezultata. U veleslalomu Ivica osvaja 9. mjesto unatoč pogrešci u prvoj vožnji ali u slalomu Ivica je izletio nekoliko vrata prije cilja i nije dovršio utrku.

Niti sezona 2002/2003 nije krenula kako treba, Ivica nikako nije na utrkama slaloma i veleslaloma završavao u top 10.

Ivica Kostelić nakon loših nastupa u Americi vraća se u Europu na utrku u Sestrieresu. Ivica se budi za jutarnji trening sa upaljenim leđnim živcom. Fizioterapeuti su dali sve od sebe ali je ključnu ulogu odigrala sestra Janica koja mu je obula pancerice (sam nije mogao) i rekla mu da krene jer ima osjećaj da će pobjediti. Janica vidjelica je točno prognozirala jer Ivica Kostelić osvaja prvu slalomsku utrku u sezoni.

Na Janičin 21. rođendan 05.01.2003. godine Ivica Kostelić pobjedio je u slalomu u Kranjskoj Gori a Janica Kostelić pobjeđuje u slalomu u talijanskoj Bormiu. Ovim rezultatom su se Ivica i Janica upisali kao prvi brat i sestra u povijesti skijanja koji su u istom danu osvojili utrku. Hrvatska, mala zemlja sa velikim legendama 🙂

Tjedan dana kasnije u Bormiu nastupa Ivica i osvaja prvo mjesto u slalomu, svoju treću pobjedu u nizu.

Tokom ostatka sezone stalno je odrađivao dobre rezultate u slalomu pa je bio 3. u Wengenu, 4. u Kitzbuhelu i 4. u Schladmingu.

Šlag u sezoni stiže na Svjetskom prvenstvu u St. Moritzu 2003. godine gdje Ivica Kostelić osvaja prvo mjesto i naslov svjetskog prvaka u slalomu.



Nakon top rezultata usljedio je mali pad forme u svjetskom kupu. U Yong Pyongu Ivica osvaja 15. mjesto a u Shiga Kogenu osvaja 4. mjesto pa ga u ukupnom poredku sa 34 bodova prednosti prestiže finac Kalle Palander. U Lillehammeru održana je završnica svjetskog kupa, Ivica Kostelić završava na 7. mjestu a Kalle Palander na 2. mjestu te oduzima Ivici mali kristalni globus.

U sezonu 2004/2005 Ivica Kostelić ulazi sa novom ozljedom koju je dobio 27.01.2004. nakon pada u noćnoj utrci slaloma svjetskog kupa u Schladmingu. Ivica odlazi u Švicarsku na novu operaciju i rehabilitaciju koja traje sve do jeseni. Na jesen Ivica kreće sa nastupima na nekim utrkama ali bez većih rezultata. Zbog nepravilnih uvjeta u Bormiu Ivica Kostelić ne dovršava utrku i nije obranio naslov svjetskog prvaka.

Ipak Ivica Kostelić najviše se pripremao za zimske olimpijske igre u Torinu 2006. godine.

Početak sezone 2005/2006 Ivica Kostelić započeo je sa dva 7. mjesta u slalomu prije odlaska na Olimpijske igre. Na olimpijskim igrama Ivica je briljirao. U kombinaciji nakon spusta završio je na 14. mjestu. Prvu utrku slaloma završio je na 2. mjestu i isto je ponovio na drugom slalomu te završio na 2. mjestu i osvojio srebrnu medalju. Svoju prvu medalju sa olimpijskih igara ali svakako ne i zadnju.

Zanimljiva stvar da je na istim Olimpijskim igrama nastupila i sestra Janica Kostelić koja je osvojila zlatnu medalju u kombinaciji i srebrnu medalju u superveleslalomu.

Nakon četiri godine Ivica Kostelić ponovo nastupa na zimskim olimpijskim igrama ovaj put u Vancouveru 2010. godine. Ivica je uspio obraniti srebrnu medalju u kombinaciji ali je njoj dodao još jednu srebrnu medalju koju je ovaj put osvojio i u slalomu.

Početak sezone 2010/2011 za Ivicu nije krenuo najbolje bio je tek na 13. mjestu. Pobjednički niz krenuo je na Snježnoj kraljici 06.01.2011. godine kada Ivica Kostelić osvaja 2. mjesto.

Tri dana kasnije 09.01. Ivica pobjeđuje u Adelbodenskom slalomu i nakon 9 godina poveo je u slalomskom poretku što je uspio zadržati do kraja sezone.

Za vikend od 14.01.-16.01. Ivica Kostelić nastupa u Wengenu i već na samom početku pobjeđuje u kombinaciji i poveo je u ukupnom kombinacijskom poretku. Zadnji dan u nedjelju Ivica je slavio u slalomu i još više učvrstio svoju poziciju u ukupnom poretku.

U Kitzbuhelu 21.01.2011. godine Ivica je prvi put slavio u superveleslalomu u svojoj karijeri. Dan kasnije Ivica je odvozio solidnu vožnju u spustu i osigurao kandidaturu za pobjedu u jedinoj klasičnoj superkombinaciji. Nakon dobrog spusta Ivica je uvijek ziheraški odvozio slalom ali ne i ovaj put. Ivica Kostelić je odlično odvozio utrku i završio na 2. mjestu te time pobjedio u superkombinaciji i završio s rekordnih 280 bodova.

Ipak jedna od najboljih utrka za hrvatsku mušku skijašku reprezentaciju ostvarena je u Francuskom Chamonixu 30.01.2011. godine. Ivica Kostelić osvojio je prvo mjesto u slalomu dok je drugo mjesto osvojio također hrvatski skijaš Natko Zrničić Dim. Šlag na kraju na tom natjecanju postavio je hrvatski skijaš Dalibor Šamšal koji je osvojio svoje prve skijaške bodove.



Ivica Kostelić završava mjesec sa ukupno 999 bodova što je stvarno nevjerojatan uspjeh.

Tokom veljače Ivica nije imao neke bolje rezultate ali je već u ožujku nakon spusta u norveškom Kviftjellu kada je utrku završio na 20. mjestu osigurao osvajanje velikog kristalnog globusa.

Tokom 18. i 19. ožujka Ivici Kosteliću uručena su čak tri kristalna globusa. Ivica je osvojio mali kristalni globus u kombinaciji i spustu te veliki kristalni globus kao ukupnom pobjedniku. Ivica kostelić po prvi put u karijeri postao je ukupni pobjednik svjetskog skijaškog kupa.

Novu sezonu 2011/2012 Ivica Kostelić startao je 15. siječnja u Wengenu gdje je ponovio prošlogodišnje dobre rezultate i osvojio prvo mjesto u kombinaciji. Već sljedeći dan Ivica je odradio povijesni uspjeh, pobjedom u slalomu postao je prvi skijaš u povijesti koji je čak šest puta pobjedio u Wengenu.

Sa ovim bodovima približio se na samo 30 bodova razlike od prvoplasiranog Marcela Hirschera. Već sljedeći vikend Ivica Kostelić u Kitzbuhelu osvaja prvo mjesto u kombinaciji i treće mjesto u slalomu.

Zbog haklanja vrata Marcel Hirscher bio je diskvalificiran a Ivica je preuzeo vodeće mjesto u svjetskom kupu i povećao svoju prednost u slalomu i kombinaciji. Ivica Kostelić sezonu završava malim kristalnim globusom u kombinaciji, četvrtim mjestom u ukupnom poretku i 2. mjesto u slalomu.

Početak nove sezone 2012/2013 startao je nakon devete operacije koljena. Iako u početku sezone nije bilo nekih boljih rezultata već u Adelbodenu Ivica Kostelić osvaja 5. mjesto u veleslalomu a dan kasnije 4. mjesto u slalomu.

U periodu od 18.01.-20.01. na program stiže Wengen u kojem Ivica već godinama niže dobre rezultate. Prvog dana Ivica Kostelić osvaja 2. mjesto u superkombinaciji a dan kasnije 3. mjesto u slalomu.

Ivica Kostelić nastavlja svoj pobjednički niz u Kitzbuhelu gdje osvaja prvo mjesto u kombinaciji. Ovom pobjedom Ivica je postao najbolji kombinatorac u tom austrijskom skijalištu i po treći put za redom osvojio kombinacijski poredak.

10. ožujka 2013. godine Ivica Kostelić pobjeđuje u slalomskoj utrci u Kranjskoj gori za Vitranc pokal. Ivica sezonu završava kao 3. slalomaš svijeta i 5. u ukupnom poretku.



U novu sezonu 2013/2014 Ivica Kostelić nije krenuo baš najbolje niti imao neke bolje rezultate. Ipak sve se to promijenilo odlaskom na Zimske olimpijske igre u Sočiju 2014. godine. U Sočiju Ivica Kostelić ponovo osvaja srebrnu medalju u super kombinaciji.

Nakon Sočija u novoj sezoni 2014/2015 Ivica Kostelić baš nije zabilježio neke dobre rezultate. Prvo i jedino postolje u sezoni bilo je treće mjesto u kombinaciji u Wengenu. Na kraju sezone Ivica Kostelić završio je na 50. mjestu ukupnog poretka svjetkog kupa i na 31. mjestu ukupnog poretka u slalomu.

Iako je najvaljivao nastavak skijanja pa čak i buduće zimske olimpijske igre, Ivica Kostelić ipak se umirovio.

Zbog svojih odličnih rezultata 2002. godine Ivica Kostelić dobio je nagradu Franjo Bučar.

2003. godine proglašen je najboljim hrvatskim sportašem a 2010. i 2011. godine proglašen je najboljim hrvatskim sportašem uz svog oca Antu Kostelića.

2013. godine po sedmi put u 11 godina proglašen je sportašem grada Zagreba.

Ivica Kostelić danas je sretno oženjen za islanđanku Erin Kostelić sa kojom već ima dva sina a u ožujku stižu još i dvije blizanke. Sa četvero djece, iskreno se nadam da su bar 1-2 od njih budući aplski skijaši i osvajaći novih medalja.